Sektor G

Kako je lijepo biti građanin sretne Evrope.

Kako je lijepo sretati

druge sretne Evropljane

i razgovarati sa njima o jedinstvu

o različitostima

o istoriji

i o budućnosti, kao budućoj istoriji.

Sretni Evropljani govore bezgranično

što ne znači da ne poznaju granice.

Takav zanos dolazi samo od naivnosti

ili od prevelike doze tableta za sreću.

Tužni Evropljani su umorni za razgovore.

U životu uzimaju ono šta im treba

kao u Intersparovim samoposlugama

u hodu računaju cijene

i nikad zadovoljni idu na spavanje,

bude se ili ne,

zavisi od mnogih stvari.

Lijepo je biti i građanin tužne Evrope.

Navikneš se već

na manje vazduha u plućima

zbog čega se svjetlost u očima prelama

u tamnijim nijansama

i na sočne i grube psovke po uglovima ulica

po kojima svako popodne

dvadeseti vijek

prošeta svoje pse.

I

U kristalu su zapisani

odgovori

na sva naša pitanja.

To je literatura

budućih generacija.

I kako će tada izgledati smiješno

naše današnje neznanje.

Razmišljam o tome

gazeći snijeg.

Gazeći milione kristala

poslanih sa neba.

Ovdje

i tišina ima

svoju sijenku.

Ništa ne odslikava život tako vjerno

kao proboj kroz mećavu:

kad hodaš ne videći kamo ideš

i uzalud se osvrćeš

jer ne znaš odakle dolaziš,

kad si na kraju snage i želiš stati

i samo strah te tjera naprijed.

A za tobom ne ostaju tragovi.

Ptice – leteće palete boja.

I ove zime, tradicionalno,

nešto je više pesimističnih tonova.

Impresionisti su na južnim morima.

U pismima se stalno žale

kako im nedostaju ovi krajevi.

Kao da naši snovi nisu puni njihovih akvarela.

Ubice su na cesti

i ti ih ne prepoznaješ

ušuškane u toplu svakodnevnicu.

Oni ti se smiješe

i ti ih pozdravljaš.

Naivčino!

Zar zaista misliš da sve znaš?

Mašta je univerzalan vremeplov:

I već koračam niz saharske dine.

Oslijepljen suncem

nosim svoju pustinju

kroz sve pustinje svijeta.

Na obzorju me čeka oaza.

I već slutim ukus hladne vode u ustima.

I već čujem njeno žuborenje.

I već sam sav samo

učovječena nada.

Padoh.

Padoh u stvarnost.

Ležim u snijegu i ližem led.

                      vuku

Ja nisam kao ti.

Iako smo obojica

samo mrlje na platnu

zimskog pejsaža.

Iako smo sami,

iako nas progone,

iako urličemo,

svako na svoj način.

Jer jednom,

ja ću sići u dolinu,

a ti ostaješ vjeran sebi.

Duga zimska noć.

Duga

kao da traje

cijeli dvadeseti vijek.

Sasvim dovoljno da se odsanja

jedan takav košmar.

A

negdje

u toploj sobi

leži topla žena

i sanja tople snove.

X

To je moralo biti ovdje.

Predio potpuno odgovara

posljednjoj ilustraciji

posljednje Knjige objave.

Zanemarimo sitnicu

što ove dine nisu od pijeska,

jer argumenti su nepobitni:

dječak, prepušen u odraslog čovjeka,

sam,

kao i zvijezda pod kojom stoji.

Osluškuje.

Čujem li to tvoja pitanja,

mali prinče?

Ponekad mi se učini

Da sve je to varka

Da kamenom treba

Razbiti stakleno nebo

I pobjeći kao nevaljali dječak

Daleko od pitanja i odgovora

Onda zastanem

Razmislim

Ostarim

Sad čekam da mi neko kaže

A stid me da pitam

Granitni blokovi rastu na našim grobovima

svakim danom teži, veći, ljepši

u očima neprijatelja.

Uzalud se okrećemo za našim riječima,

sve komande su otkazale.

Brod kršten šampanjcem

«Zlatna pjena» nestaje u pjeni

na njuškama bijesnih pasa.

Egzibicionizam i sklonost skandalu

vs.

malograđanština u polietilenskim rukavicama,

ekološki prihvatljivim jer

ne ostavljaju otisaka.

Treba dugo čekati da se muta voda slegne

da bistrina zamaskira talog.

«A gdje su ribe?»- upitao me je

prorok bez stalnog mjesta zaposlenja.

Sreo sam ga na krompirištu iza topola

one jeseni prije rata.

Rekao mi je da one sad plove

po nebu kao oblaci

jer sve je naopako

i ništa ne sluti na dobro.

Jer kako sve ribe plove po nebu

i svi oblaci plutaju po površini mrtvih rijeka

kao stado pogušenih ovaca,

tako i sebe ne treba tražiti

grizući vlastite prste

već se treba okrenuti gomili

koja se sprema da zgazi tvoje lice

obogaljeno upitnicima,

ribama, oblacima, ovcama...

Obogaljeno betlhemskim i inim zvijezdama

čiji repovi ostaviše ožegotine i svrab

da ne zarastu kraste

i da se ne zametne šuma.

A onda se sruši kuća

Pa još jedna.

I cijeli grad.

I most.

I izumru pauci,

jer nemaju gdje razpeti svoju trpezu.

Mendeljejev između taloga i bistrine

mahnito viče «I opet!»,

kao kolovođa gluhog glamočkog kola.

I ništa neće zaustaviti masu u ubrzanju!

Nema te ruže, te pjesme, tog poljupca.

Kolone silovanih žena pod krvavim zastavama

poderanog rublja

u tišini napuštaju scenu istorijskog spektakla.

Ostaju ruke, krvave do obrva,

 miluju jedna drugu,

stenju,

svršavaju

u tempu neprirodnog afekta.

Još neko vrijeme ležaće tako

 i gledati oblake na kalendaru neba.

Prije nego se bilo ko probudi i upita

«Zašto?»

Mendeljejev pljuje u šake,

otkopčava zadnje dugme,

spremajući se za novu rundu katarze.

Statisti i statističari

ponovo će iscrtavati grafikone bijede,

starosne kosture stanovništva,

indekse smrtnosti,

indekse preživljavanja,

indekse slučaja

i samo rijetki će biti sretni

da umru u snu.

U grču memorije

još uvijek pamtim

grč na licu tog fudbalera.

O čemu je razmišljao

brzonogi centarhalf

dok su ga odvodili iza zida?

Nas 700

u hladovini repetiranih cijevi

otćutali smo eho rafala.

(                                                  )

Neki dedo,

iskustvom izboranog čela

reče:' Između neba i zemlje

pobjeći se ne može!'

Fudbalera su zakopavali iza zida.

Leteći ka avgustovskom suncu

sjenka njegove duše

preleti šesnaesterac na dedinom licu.

Zeleno na bijelom.

          Starica pronosi sumrak ispod prozora.

Slika bijede

            zaklanja zalazeće sunce.

            Zar nas i ti napuštaš?

Zeleno na bijelom.

            U polumračnoj sobi debeli prsti

miluju mačku

            staru kao Egipat. Sjajna dlaka

            i ordenje na tapiserijama.

Zeleno na bijelom.

            Jedra su složena pod jastukom.

Živi i mrtvi

            skupa putuju

            šapćući ispod niklovanih zvijezda.

ubili su joj sina

ona samo govori

bog sve vidi i sve zna

a sin joj govori

bog ništa ne vidi

i ništa ne zna

na sudnjem danu

sam bog će se iznenaditi

kad sazna

šta se sve dešavalo

ovdje

dok se on bavio stvaranjem

novih svjetova

tamo negdje

iza sedam dimenzija

hoćemo li mu oprostiti

njegovo neznanje

mama?

milionima vijekova nakon izumiranja ljudske vrste

u ekvatorijalnom dijelu okeana

pojavila su se prva jata delfina

čija je inteligencija evoluirala na nivo sposobnosti

da organizuju život na jednom mjestu

da sami uzgajaju rakove i lignje za ishranu

te postepeno prelaze na uzgoj algi

i njihovo korištenje u dotad

dominantno mesožderskoj ishrani

za nekih stotinu vijekova od tada

prvi delfini će na pješčanom dnu

perajima iscrtavati simbole riba,

hobotnica i orki

mitskih božanstava

a nešto kasnije i prve stihove

svojih 40 kiloherčnih pjesama

za nekoliko stotina godina

delfini vegetarijanci

na društvenim mrežama

dijele zabrinutost

globalnim rastom

nivoa atmosfere

zrna kukuruza kokičara klijaju na stolu

korjenčići klice prorastaju

daljinski upravljač

i mobitele

u treperećoj svjetlosti ekrana

izrasta biljčica

dovoljno jaka tek

da nosi kap rose

na obodu blijedog zelenila

do kraja odjavne špice

nema sretnog završetka

kad se razgrnu

prozorske zavjese

živim u vremenu touch-screena
Ergo
puštam vam da dirate moje krugove

dok nakon kupanja u moru trčim kroz grad
snimam Instagram story
Ergo
ne obraćam pažnju što Sirakuza gori

po pijesku moji učenici
crtaju emotikone
Ergo
ne obraćam pažnju što Sirakuza tone

klikam
Ergo
jesam