Sektor G

Tranzicijska svakodnevnica u stihu i prozi uz core-ovski zadebljan rock & roll. Antigalerija. Sve što ste htjeli znati o SPRUNGu, a niste imali koga da pitate. Džitanka. And much more.

28.10.2019.

Miki

Tuga je pojela Miki
u par zalogaja
pa nije stigla ni promijeniti status na Fejsu
Napisati
osjećam se mrtvo na lokaciji Banja Luka

U nevjerici
kao i njeni psi
cvilimo oko stolice kojoj nedostaje sjenka

Miki nas izvodi u šetnju do groblja
ne tješi nas pričom o Davidu
i sedam Golijata
dok nam veselo zveckaju lanci oko vrata

Miki zna
Tuga je pitanje slobode

Nad svježe iskopanom rakom
njušimo
posljednji dan miholjskog ljeta

Vrijeme
u kojem život još uvijek teče
i u kojem je život davno stao

21.10.2019.

PJESNICI SU ČUĐENJE U SVIJETU

Lica: Pjesnik, Ona, On, Major
Scenografija: Na sredini pozornice postavljena su vrata. Ispred njih je klupa iz parka, a pored nje model malog drveta. Po podu uvelo lišće, malo
razbacanog smeća.


SCENA I Pjesnik
Na scenu izlazi Pjesnik, oskudno obučen, na licu nosi masku, u svari, samo velike oči. Pjesnik se polako kreće po sceni, zagleda svaku stvar, opipava, osluškuje, prolazi kroz vrata i polako odlazi sa scene.

SCENA II Ona i on
Ona dolazi na scenu po odlasku Pjesnika. Sjeda na klupu. Nervozno gleda na sat. Vadi iz torbe cigarete, zapali jednu, povuče par dimova i zakašlje se.
Ona (Gaseći cigaretu na podu): Jebem ti Drinu!
Vadi iz torbe žvakaće gume i uzima jednu, nemarno bacajući papiriće oko sebe.
On (Izlazi na scenu, pretjerano teatralan): Oh, cvijete moj maleni! Tek pupoljak si, a svojom ljepotom već izazivaš zavist kraljevom gradinaru. (Sjeda pored nje, grli je i miriše joj kosu.) Miris ovog cvijeta opojem mi pamet uze.
Ona (hladno): Puhni!
On duva u njeno lice punim plućima.
Ona: Uzela je tebi pamet rakija!
On: Pa, dobro sad, ne moraš me i ti ubijati u pojam. Dosta mi je onih mojih kod kuće…
Uniformiran tip upada na scenu.
Major: Šta je ovo? (Obraća se publici) Ko je režiser ovog sranja?
Glas iz publike: Ja!
Major: Šta ti je čovječe, kakav je ovo dijalog? Kakva je ovo šuplja priča? Bla-bla-bla. Otvoreno ti kažem da ovo neće moći ovako. Pa ti sad vidi! (Odlazi sa scene)
On (mala pauza nakon Majorovog odlaska): Dosta mi je onih mojih kod kuće što stalno zvocaju: te nemoj ovako, te de onako..
Ona: A zašto misliš da baš ja moram da trpim sve te tvoje igre? Zar se ne zapitaš ponekad kako je meni? Šta je sa mojim osjećajima? I zar sam poslije svega zaslužila da se sa mnom ponašaš kao da sam stvar, kao da sam tek tvoja igračka?
On: E, nemoj, molim te! Ako misliš da je meni lako i da mi je život med i mlijeko, varaš se.
Ona: O, ma ko mi kaže? Kao da ja ne znam šta stoji iza svih tih tvojih izgovora i …
On: Stani! Vidi, Pjesnik!
Pjesnik izlazi na scenu i šeta se razgledajući stvari. Ona i on nijemo ga posmatraju. Na licima im izrazi oduševljenja. Kad Pjesnik dođe na polovinu scenu, kod vrata, sa strane se pojavljuje Major i obraća se publici (režiseru).
Major (ljutito): Ej, momak, ovo sa pjesnikom neće ići! Ovo je totalna budalaština! Pjesnik, Pjesnik, pa šta? Ovo odmah izbaci iz predstave, ovo neću da gledam više ni sekundu! A nećete ni vi! Publiko, zatvorite oči! Svi! Ti tamo u trećem redu, šta čekaš? Hoćeš li da ti ja siđem dole da ti ih zatvorim? (Okreće se prema Pjesniku.) Goljo, šta ti čekaš? Hajde, gubi se! Šta buljiš? Hajde, brže! Brže! (Galami.) Marš!!
Pjesnik napušta scenu. Major odlazi na drugu stranu, gunđajući poluglasno.
On: Imam poklon za tebe.
Ona: Stvarno?! Šališ se?
On: (Zavlači ruku u unutrašnji džep i vadi neki papir.) Dvije karte za odlazak Odavde. I to u jednom smjeru.
Ona (Presretna): Oh, konačno, samo ti i ja i naša budućnost! Ne mogu da vjerujem! Daj da pogledam! (Uzima papire u ruke.) Stvarno! Ja prosto ne mogu da vjerujem! (Grli ga i viče od sreće) Idemo odmah!

Ustaju i kreću sa pozornice, držeći se za ruke.
Ona (Zastane.): A, ima li Tamo Pjesnika?
On (U nedoumici.): Pa…. Ne znam. ………..A što?
Ona: Ma ništa, samo 'nako!
Oboje se smiju i odlaze sa scene.

Kraj.

11.10.2019.

SVE O GRGI

***
U ovom momentu, Grga to ne zna. Ne znaš ni ti. Prokletstvo znanja pritišće samo moja pleća. Tebi je najlakše. Ti ne znaš ni Grgu. A ja o Grgi znam više nego što Grga zna sam o sebi. Zato sjedim u sobi i pišem tebi, koji ne znaš ništa i kome mogu reći sve, ne zato da bi ti znao više, da bi drugima pričao da znaš Grgu. Pišem ti zbog sebe, iz čiste egoistične potrebe za olakšanjem.
Budi drug, nastavi čitati.

***
Grga je stariji od mene godinu dana. U četvrtom razredu škole namjerno je htio da izgubi godinu, kako bismo zajedno išli u isti razred. Predomislio se nakon što ga je otac dobrano isprašio.

***
Sad sam sedmi razred. Pišem ljubavno pismo Mileni. Grga je lud za Milenom, ali mu pisanje nije baš jaka strana. Milena ne voli Grgu, pa je na meni velika odgovornost da je ubijedim da ga zavoli. Grga ne prihvata mogućnost da pismo ne upali. Po njemu, do toga može doći samo ako ja napišem loše pismo. Ako te ovo podsjeća na priču o Siranu - zaboravi. Meni se Milena nimalo ne sviđa i nije mi jasno šta je Grga vidio na njoj. Zato mi je i teško pisati to pismo. Tad još uvijek ne znam da žene najlakše padaju na najveće laži.

***
Grga se počinje brijati u osmom razredu. Njegovi su porodično kosmati i Grga je već sa trinaest imao brkove. Zadivljuje me taj njegov ritual pred ogledalom. Go do pasa, pokvasio bi donji dio lica a onda pokretima četke po bradi i brkovima napravio sloj pjene. Palac desne ruke provlači ispod nosa kroz pjenu iz koje izranja crvena linija usana. Razgovara sa mnom gledajući moj odraz u ogledalu dok rutinskim pokretima ruku zavrće žilet na brijaču. Te pokrete ću ja naučiti tek nekoliko godina poslije i uvijek kad se brijem sjetiću se tog razgovora sa Grgom pred ogledalom u njegovom kupatilu. Ima tako tih događaja koje sami zaboravimo, dok ih neko pamti do kraja života.

***
Fare se jednom prisjetio kako mu je Ćelo pričao o tom događaju iz djetinjstva kad je Fare ubio žabu, nabio je na klip i nosio po mahali plašeći djecu, koja su u strahu trčala glavom bez obzira. Jedno od te djece bio je i Ćelo. Pričao je kako te noći nikako nije mogao zaspati, da su ga progonile iskolačene oči žabe i Faretov histerični smijeh. Čak i godinama kasnije, vraćao bi mu se taj isti san. Fare se tog događaja uopšte nije mogao sjetiti. Taj događaj živio je samo u snu preplašenog dječaka. Kad je Ćelo poginuo, Fare je shvatio da je njegovom pogibijom izgubio jedan dan svog života. Ta misao ga je navela da razmisli o mogućnosti, da svi naši poznanici, rođaci, prijatelji ili slučajni prolaznici, saputnici u vozovima, ljudi iz zubarskih čekaonica ili brijačkih radnji, svako od njih u sebi nosi sjećanje o nekom našem doživljaju, koji sami ne pamtimo. Život razbijen u paramparčad tuđih sjećanja.

***
Grga ide na testiranje za vojnu školu, smjer vazduhoplovstvo. Grga je htio biti pilot. Odbili su ga zbog otkrivenog šuma na srcu. Nijedan drugi doktor nije čuo te šumove, osim onog iz komisije za prijem budućih pilota. Grgin stari priča kako muslimani ne mogu piloti u ovoj državi. Meni je bilo drago što Grga nije otišao u pilote. Tog ljeta smo išli na kupanje na rijeku gotovo svaki sunčani dan. Nikad ga nisam pitao je li mu žao što su ga odbili. Nikad mi to sam nije rekao. Znači, žalio je.

***
Naišao sam na Grgu kod česme. Sa peškirima preko ramena krećemo na rijeku. Ovaj put ne idemo u Baru, gdje se kupaju oni mlađi, već krećemo na Buk, koji je nešto dalje, na mjestu gdje rijeka, prikliještena između brda pravi dva mala jezerca o čijoj dubini se pričaju legende. Tamo idu odrasli. Ne sumnjamo da tu spadamo. Dok pješačimo prašnjavom stazom, Grga se prisjeća Milene. Priča da i nije bila nešto, da se nije znala ljubiti, da je stalno nešto zanovijetala. Prekinuo je s njom nakon akcije jesenjeg pošumljavanja, kad je na njegovo uporno navaljivanje odbila da se izgube u obližnjem šumarku.

***
Meni je petnaest. Ne znam da plivam ni tad, kao ni dan danas. Zašto idem na kupanje na rijeku sa Grgom? Jer je ljeto, jer je vruće, jer je to sve što se događa u vrijeme ljetnog raspusta na selu, jer od sljedeće jeseni Grga ide u srednju školu, u grad, a ja ostajem tu, u spletu makadamskih putova i prašnjavih staza. U to vrijeme već postajem svjestan da su neke stvari u mom životu već završene, da se nikad neće promijeniti. Već tad znam da nikad neću naučiti plivati.

***
Prolazimo pored kuće Kovačevića, koji su se odselili u grad prije nekoliko godina. Zastrti prozori na kamenom zidu i tišina u dvorištu, po kojem su se nekad razlijegali povici domaćina, vriska i plač djece, kukurikanje pijetlova, mukanje krava i rzanje konja. U voćnjaku iza kuće ugledali smo Miru. Brala je jabuke petrovke i trpala ih u uzdignutu majicu.

***
Petrovke su rane jabuke, koje dozrijevaju sredinom ljeta, negdje poslije Petrovdana, po čemu i dobiše ime. Kalemljene na divlju jabuku obično razviju veliku krošnju i obilno rode svake godine, ako ih još u cvijetu ne pokosi kasni proljetni mraz. Zelene su boje, a kad potpuno dozore požute, gotovo pobijele. Mirišu jako, a u tom mirisu se prepliće miris lipa, što skoro precvaše i miris dunja, koji će tek doći u kasnoj jeseni. Dok su još zelene boje, meso im je sočno, a u zrelosti se donekle osuši, raspada se, postane «brašnjavo», što narod kaže i brzo gnjije pretvarajući se u smeđu kašastu masu, poslasticu raznih mušica.
U momentu kad ih Mira bere, petrovke su zelene, veličine krupnijih oraha, još nezrele i kisele.

***
Čim je ugledao Miru, Grga me pogleda, podiže obrve i trznu glavom u njenom pravcu. U sljedećem trenutku on već preskače ogradu i bez osvrtanja na mene, ode prema njoj. Ja o Miri znam milion priča. Do tog momenta nisam vjerovao da ću i ja biti lik u jednoj od njih. A već jesam. Stvari se odvijaju brzinom koju razum ne kontroliše. Pratim Grgu kroz stabla jabuka i krušaka do Mire. Pozdravljamo se s njom i skupa beremo jabuke.

**
Pita kud smo krenuli. Grga odgovara. Onda pita da li nam je vruće, kad smo krenuli da se rashladimo. Grga odgovara. Opet nešto pita. Grga odgovara.
Šta Grga odgovara i šta Mira pita potpuno je nevažno. Gledam kroz grane i lišće i vidim da uz ovaj razgovor istovremeno traje jedna druga priča. Kroz izmjenu pogleda, kroz značajne pauze između riječi, kroz cvrčanje cvrčaka, kroz hrskanje mesa nedozrelih jabuka. Bilo je samo pitanje sekunda kada će zubi, koji su grizli jezik, prisiljavajući ga na šutnju, popustiti i izgovoriti prećutano riječima.

***
«Hoćemo li?» – pitao je Grga.
«Ma, šta? Je si li ti normalan? Šta je tebi? Šta misliš ti da sam ja? Budalo jedna!»
«Daj, Miro, nemoj meni te priče.»
«Dobro. Gdje ćemo?»
«Može ovdje.»
«Ma, tu nas vidi ko god da naiđe. Haj'mo u onaj sjenik!»
«A on?»
«On i ja smo isto.»

***
Tri godine poslije susreta sa Mirom, obojica pušimo i obojica to krijemo od roditelja. Ja pušim Partner, on Drinu. Nikako da se složimo koja cigareta je bolja. Ubjeđujem ga da se njegove cigarete prave u «15 do 3», odnosno, da radnici u fabrici duhana petnaest minuta prije kraja smjene pokupe otpad sa poda i od toga naprave Drinu. A Partner je cigareta sa dušom. Ipak, kad mi nestane Partnera, grebem se od njega za koju Drinu.

***
Ponekad se prisjećamo događaja iz sjenika. Ja ostajem napolju da pazim da li će neko naići. Ne mogu izdržati a da ne provirim kroz sasušene daske. Suho grlo i zaglušujuća buka ubrzanog srčanog ritma u ušima. Pratim Grgine pokrete. Mira je ležala pod njim, neprekidno grizući jabuke, kao da je se ne tiče šta Grga radi. Njemu njena nezainteresovanost nije smetala. Ritmično gibanje tijela i poneki uzdah. Dešavanje je vanvremensko i ne znam da li je trajalo dugo ili kratko.
Onda je Grga izišao van i rekao mi da me Mira čeka. Ona je i dalje jela jabuke. Ponavljao sam Grgine pokrete. Bilo mi je prvi put. Sve moje dotadašnje priče bile su izmišljotine. Ovaj put je sve bilo stvarno. Našao sam se u njoj i silovit osjećaj stresao je cijelo tijelo. Mira je jela jabuke. Svaki pokret značio je novi strujni udar zadovoljstva. Mira je i dalje jela jabuke. Osjećaj zadovoljstva koji je graničio sa osjećajem fizičkog bola zahvaćao je cijelo tijelo. Počeo sam da uzdišem i da jecam, sve glasnije i glasnije. U jednom momentu Mira prestaje jesti jabuku. Zastade da proguta zadnji zalogaj i hladno reče :»Jeb'o te bog, ho'š umrijeti?»

***
Sad smo srednjoškolci. U stvari, Grga je već maturant. Njegov razred na spratu pjeva «Sve što želim u ovom trenutku…» Atmosfera se prenijela i na naš razred. Maj u venama sedamnaestogodišnjaka može napraviti čuda. Odlučujemo da pobjegnemo sa nastave. Skupljamo novac namijenjen za školsku užinu za kupovinu pića. U parku, u centru grada, pijuckamo i pjevamo. Sve više pijemo, sve manje pjevamo. Onda samo pijemo.
Slučajno prolazeći kroz park, Grga me nalazi kako ležim u travi, gotovo bez svijesti. Pomaže mi da ustanem i da doteturam do autobusa. Tokom vožnje pazi da povraćam u najlonsku kesu, a ne pored po sjedištima i saputnicima. Iz autobusa me bukvalno donese pred kuću. Moj stari ga pita ko je od nas dvojice maturant.

***
U vrijeme kad biram u koju srednju školu da se upišem, otac leži u bolnici u Lincu. Postoperativna rehabilitacija je spora i neizvjesnog ishoda, i on i dalje ostaje u bolnici. Da bih mu otišao u posjetu trebam pasoš, a kako sam maloljetan trebam potpise oba roditelja na zahtjevu za pasoš. Birokratija je neumoljiva. Otac iz bolnice poručuje da upišem mašinsku školu. Ma, ne pada mi na pamet. Upisujem srednju školu za šumarskog tehničara. Grga je to uradio godinu dana prije mene.
Par godina poslije, na polugodištu trećeg razreda, otac se zatekao na roditeljskom sastanku. Razrednik me pred svima pohvaljuje za dobro vladanje u školi i za odlične ocjene iz predmeta botanika, mehanička obrada drveta, šumarska mehanizacija. Otac se vraća sa roditeljskog skroz zbunjen.
«Od kada on ide u šumarsku školu?» pita mamu.
«Pa, zar ne ide u gimnaziju.»

***
Grga je vezista u Somboru, broji sitno, dok sam ja fazan u Vipavi. Obuka je iscrpljujuća. Ustajanje u pet, jutarnja fiskutura, postrojavanja, marširanja, politiziranja… Najteže od svega pada osjećaj izgubljenosti u masi sivo-maslinastih uniformi i anonimnih lica. Kraj je septembra, ljetnje vrućine još traju. Kroz bodljikavu žicu posmatram seljake kako se smiju i pjevaju na svom, meni nepoznatom jeziku, dok na traktorima prevoze obrano grožđe. Još neko vrijeme pitaću se zašto ovdje drveće raste ukoso i zašto ljudi stavljaju toliko kamenja po crjepovima krovova.
A onda je došla prva bura.

***
Sa straže me šalju direktno u vojni stacionar zbog smrzotina i rana na rukama i licu. Povučen sam poslije četiri dana straže oko tenkovskih garaža. Počinjem ponovo osjećati prste na nogama. Trnci prolaze tabanima kao struja. Toplota boli.
Dežurni vojnik raznosi poštu, jedno pismo za mene. Iz Sombora. Nestrpljivo otvaram i počinjem čitati. Grga je na noćnom dežurstvu, skoro se vratio sa odsustva. Detaljno opisuje svaki dan, svaki susret. Pa o gorčini povratka u vojsku i radosti što je tako blizu dan kad će brojati jednocifreno, a onda se konačno vratiti u civilni život. Pismo je napisano rukom, njegovim sitnim rukopisom na papiru dugom preko dva metra, sa obje njegove strane. Kako ga polako čitam, njegov početak pada iz ruku na bolnički krevet, a onda sa kreveta na pod.
«Kakvo je to pismo?» pita sapatnik sa susjednog kreveta.
«Sasvim obično.»

**
Kasnije stižu i druga pisma. Sve kraća i kraća. Mijenjaju se imena gradova na pečatima. U jednom od njih javlja da mu je umro otac. U nekom narednom opisuje rad u Mariboru.
Brojao sam jednocifreno kad je stigla čestitka sa pečatom na kojem je pisalo: Ronnenberg-Benthe Deutschland.

***
Da li i ti ponekad imaš osjećaj da ti život oduzima previše vremena? Mislim, onaj obični život: kupovina kruha i mlijeka, škola, ispiti, posao, muž/žena, djeca, ljubavnik/ljubavnica, dnevnik u 19.30, izbori, Pjesma Evrovizije, promjena filtera i ulja i kompletiranje zimske opreme u autu Koliko ti trenutaka preostaje da se upitaš, gdje si stvarno ti u svemu tome? Govorim o momentima kad se okreneš unatrag i pokušavaš naći sebe u gomili slika, događaja, riječi, sjećanja i uspomena. A ako se zadržiš dugo u tom raspoloženju, ono te vrlo brzo ostavi bez daha, jednostavno te pregazi. Dezorijentiše ti čula ravnoteže i koordinacije.
Zato gledaš naprijed, iz dana u dan, kroz nove obaveze, kroz nove probleme. To te drži!
I onda: sjećaš li se Grge?

***
Pisma stižu neredovno. Piše da mu je Njemačka otvorila oči, da novcem možeš kupiti sve na ovom svijetu, da zaboravim sve mladenačke snove, da zaboravim prirodu i šume i da prestanem brinuti o budućnosti svijeta bez brazilskih prašuma.
Neke stvari mi ne mora crtati. Osamdesete su, Stari je već odavno mrtav, kao i sistem u kojem smo odrastali.

***
Poslije izlaska iz vojske upisao sam studij medicine. Grga piše da je u tome budućnost. Da bih to uspio sa završenom srednjom školom šumarskog tehničara morali smo povući jake veze. Pronašli smo nekog narodnog heroja kojeg je djed spasio u partizanima i on je preko svojih ljudi sredio stvar.
Svaki put kad bi pao na ispitu iz anatomije psovao sam u sebi i partizane i narodne heroje. Poslije diplome, svemu ovome se samo smijem, mada mi u laboratoriju, među svim onim kostima i balzamovanim leševima nikad nije bilo do smijeha.

***
Srećemo se prvi put nakon četiri godine. Pijemo pivo na terasi nekog kafića na obali rijeke. Pravo je čudo da smo se uspjeli naći, jer on sutra putuje natrag, a ja sam navratio u posjetu roditeljima. Razgovor je mješavina uspomena, trenutnih životnih problema i nekih nevezanih razmišljanja. Iz zaborava izranjaju likovi školskih drugova, simpatija, najvećih životnih ljubavi, vozača autobusa, koji odavno više ne voze, prodavačica kifli, pijanih likova sa ove ili one proslave. Kroz priču oživljavamo i neke prerano preminule ljude. Putujem mislima kroz gradove na sjeverozapadu Njemačke, letim u zapadni Berlin, u kojem se zid već uveliko ljulja. Moju priču o zasićenosti medicinom sasijeca komentarom da se nikad neću izliječiti od svoje mladenačke zaljubljenosti u prirodu i šume.
Pijemo i gledamo rijeku. U predvečerje ona mijenja svoju svjetlozeleno boju u nijanse tamnoplave.
«Znaš li da nikada ne možeš dva puta ući u istu rijeku?»
«Meni to nije važno. Zar si zaboravio da sam neplivač?»

***
Grga se oženio nekom Švabicom. Zbog papira. To saznajem onako usput u razgovoru sa jednim od njegove braće.
Vrijeme nije naklonjeno sentimentima. Vjetar nanosi miris paljevine. Oružje zvecka na sve strane. U bolnici u kojoj radim kao stažista potpuna konfuzija. Pripreme za "ne daj bože". Bijeli mantili i maskirne uniforme.

***
Prve granate ispaljene na grad pale su pored same bolnice. Prvi ranjenik, mladić sa svojih sedamnaest godina, iskrvario je prije nego smo, onako šokirani, bilo šta stigli poduzeti. Kasnije je sve postalo rutina. Osim djece ranjenika.
Taman kad pomisliš da si doživio sve moguće grozote i da si oguglao na krv, potrgane mišiće, utrobu i prosuti mozak, svaki put kad dovezu ranjeno dijete, otvori se unutrašnje grotlo beznađa i očaja.

***
Sanjam ranjenu djecu. Razgoračene oči na okrvavljenim licima, široko otvorenih usta plaču. Plaču dok im čistim rane, dok ih previjam, dok namještam polomljene i smrskane kosti. Plaču dok leže po dvoje i troje na krevetima, čekajući roditelje koji po njih neće doći. Plaču. Plaču do neba.
Ja taj plač u snu ne čujem.

***
Grga potplaćuje vojnike malezijskog UNPROFORa i oni izvode iz obruča njegovu braću sa porodicama. Čujem optužbe na njegov račun. Nazivaju ga izdajnikom. Prijete da će zapaliti njegovu porodičnu kuću, da se više nikada ne vrate.
Pitaju me zašto mene nije izvukao.
«Nisam htio ići?» - slažem.

***
On ne zna da ti pišem o njemu. Ne mora ni da zna. On sada čita pismo od advokata koji ga zastupa u sporu sa ženom oko starateljstva nad djecom, Adrianom i Hermine. Šanse su mu male, jer je ona dobila porodičnu kuću i nema prezime koje vrije od, njemačkom uhu čudnih, slova «đ» i «ć». On se zbog toga nervira, pali novu cigaru, psuje i proklinje dan kad je došao u tu zemlju. On još uvijek ne zna da je to rješenje, u stvari, za njega i za djecu, najbolje.
On još uvijek ne zna šta kažu CT nalazi moždanog tkiva koje je radio u mojoj privatnoj ordinaciji prije deset dana. To znam samo ja.
Zato nastavljam da vrtim film u svojoj glavi.

***
U Ljubljani sam u posjeti rodbini, prvi put nakon završetka rata. Telefon je zazvonio oko podne i rekli su mi da je Grga iznenada došao iz Njemačke, da je čuo da sam u Ljubljani i hoće da se sretnemo. Poslijepodne imam dva voza za Koper. Ako propustim prvi voz, srešćemo se na željezničkoj stanici, nakratko do polaska sljedećeg. Na stanici sam i gledam na sat. Vrijeme je kroz mene teklo u različitim pravcima i dimenzijama.
Nikom neću objašnjavati zašto sam kupio kartu i otišao prvim vozom.

***
Glavobolje su počele nakon rođenja Hermine. Kako i ne bi boljela glava!? Dole se ratovalo. Valjalo je biti istovremeno na sto strana. Spašavajući dio familije kojeg je iz ratnog okruženja izvukao uz gutu novca datog prevodiocima i oficirima UNPROFORa, istovremeno je izgubio i ono malo zajedničkog sa ženom i djecom, koja su ga sve više gledala kao stranca u vlastitoj kući.
Kad je Grga doktoru ispričao svoju situaciju, ovaj se samo prekrstio. Stres je bio logičan uzročnik migrena.

***
Grga razlikuje jutarnju glavobolju niskog intenziteta sa brujanjem u ušima i bolovima u očima. Te su podnošljive, sa par šolja jake crne kafe i dvije tablete, obično bi se utišavale u toku dana.
Pred promjenu vremena pojavili bi se bolovi u čeonom dijelu lobanje. Kod njih kafa i tablete nisu pomagale. Grga bi znao da mu tad treba mračna soba i tišina. Sve dok ne padne kiša.
Kasnije se pojavljuju glavobolje koje su umirivale samo sve veće i veće doze analgetika.
Boli li tebe glava od ove priče?

***
Subakutna ishemična lezija parijetalno, subkortikalno desno, ishemičke lezije obostrano subkortikularno parijetalno i terporoparijetalno lijevo (cysta cerebri).
( )

**
Smrt je valjda ….. to nešto. Svako od nas ima vlastitu predstavu o njoj i nijedna ne mora biti ispravna. Biti i otići. Ili Preseliti. Negdje odakle nema povratka. Sa onu stranu svjetlosnog tunela.
I danas je u Iraku poginulo trideset ljudi. Bili su tu i otišli. Preselili? Svejedno. Njih više nema. Trideset ljudi. Neko je od njih bio sjajan svirač leuta, neko je bio potencijalni dobitnik Nobelove nagrade za matematiku ili ekonomiju, neka domaćica vješta pripremanju kavurme od ovčijeg mesa, haker sposoban da se u okupiranoj zemlji konektuje i razmjenjuje mejlove sa ljudima širom svijeta. Svi ti ljudi više ne postoje. Mi, koji ih nismo lično poznavali, zadržavamo se na nivou puke statistike: »U Iraku nakon američke okupacije u prosjeku dnevno pogine oko trideset ljudi.». I to je to. To što oni lično nisu postojali u našim životima prije svoje smrti oslobađa nas tereta da njihovu smrt smatramo vlastitim gubitkom. (A jesmo li u pravu?) Smrt bliskih ljudi, onih koji su nam značili mnogo, koji su na neki način bili dio nas, svi doživljavamo kao gubitak tog dijela sebe.
Gore od same smrti bliskih ljudi samo je njihovo umiranje. Period u kojem smo svjesni neizbježnog, preispitujemo se da li možemo promijeniti nešto, hvatamo se za svaku sitnicu, pokušavajući usporiti vrijeme, kojeg je sve manje i manje.

***
Metastaza tumora na Grginom mozgu daje mu još tri ili četiri mjeseca života. Možda i manje, jer je proces nepredvidiv. Pitanje je vremena kad će otkazati centri ravnoteže, govora, pamćenja imena, pojmova, brojeva ili kad će se poremetiti hormonalni sistem koji će izazvati prestanak rada jetre, bubrega, srca.
Nadam se da će prije svega ćelije tumora razoriti njegov centar za osjećaj bola.
Razmišljam o svemu ovome dok okrećem broj telefona da mu to kažem.

***
Nekad smo pjevali o zvijezdama i djevojkama.
Smijali se sa proljećem
i krali mu noći.
Sunce je tada pržilo 60 sati na dan.

Sada smo život i meso.
Daljine su beskraji.
(Zato me ne čuješ kad te zovem!)
I proljeće ponekad zakasni,
ali ovo je već previše.
Gdje su sad one zvijezde i djevojke?

***

Islandskim maglama putuju
samo još crni gavrani.

(kraj)

09.10.2019.

KUPILI SMO GAJBU PIVA

1

Kupili smo gajbu piva.
Medina baraka bila je pretrpana. Pored stare ekipe, navratili su Niko i Baja sa djevojkama koje mi je Bijeli predstavio kao njihove cure. Ova Bajina me je čudno gledala, onako sjedeći na rubu fotelje u kojoj se Baja uvalio kao lav. Nije bila moj tip, a bio sam i previše žedan da bih mogao u njoj vidjeti nešto više od još jedne od prolaznih pojava u mikro kosmosu Medine barake.
Društvo je glasno pozdravilo dolazak piva. Nije bilo prigovora o njegovoj temperaturi, jer na trećoj gajbi to ionako više nikom nije bilo važno. Neko je pustio «Filigranske pločnike». Duhanskog dima je u sobi bilo toliko da bi se nožem mogao rezati za mezu, ali niko nije pokazivao da mu takvo stanje atmosfere previše smeta. Polumrak je treperio u plavom odsjaju slika sa TVa, na kojem je MTVjev VJ Markus Kavka najavljivao spotove iz osamdesetih. Ton je bio isključen, jer nikog nije posebno interesovao njegov smisao za humor, sjevernjački akecenat i elektropop.
Bijeli je gnjavio pričom o nekom filmu kojem je zaboravio naziv, ili ga nikad nije znao, a baš nikom od onih koji su se pretvarali da ga slušaju nije bilo stalo da mu pomogne oko otkrivanja tog naziva. Jebeni film. Film je film. Odgledaš i ideš dalje.

2

Kupili smo gajbu piva.
Do Medine barake dovukli smo je u Bradinom autu. Tamo su Azra, Mala, Medo i Bijeli gledali Milionera. Niko nije znao odgovor za 125 000 kuna. Tražio se neki hrvatski pisac iz devetnaestog vijeka. Takmičar na TV se preznojavao u nedoumici da li da pogađa ili da zadrži sigurnih 64 000. Mi smo mu savjetovali da odustane. On se i dalje dvoumio. To nam je išlo na živce. Promijenili smo program. Na ovom drugom je neki manijak išao džunglom i hvatao zmije. Medo je isključio ton i otvorio svima novu flašu. Azra reče da je Hus zvao popodne i rekao da će od ponedjeljka početi raditi u «Alfakomercu». Bijeli je pitao koji je danas dan. Je li bio četvrtak? Ćutali smo tako neko vrijeme, zabavljeni svako svojim mislima.
«Koji vam je kurac, što ne pijete?»- reče Medo nakon nekog vremena.
«Idi u kurac» - odgovori Bijeli.
Nekome je zazvonio mobitel. Kratak digitalni zvuk. Poruka.
Niko se ne pomjeri.

3

 Kupili smo gajbu piva. Na kraju utakmice u gajbi su ostale još dvije pune boce, ali niko nije imao volje da ih iskapi. Neko je pustio Džonija, Brada je pokušavao skinuti melodiju na akustičnoj gitari. Dvije cigarete, zaboravljene od onih koji su ih zapalili, dogorijevale su u pepeljari na kojoj se ispod pepela i čikova nazirala slika grada, a na ivici je pisalo «Pozdrav iz Korčule». Neispijene boce stoje na stolu, raspoređene u nekoj pat poziciji.
Izgubili smo. Iako je rezultat ostao 1:1. Nećemo na Evropsko prvenstvo. Kao da smo svaki put išli. A nismo nikad. Sad smo bili blizu. I baš zbog te blizine ovaj poraz tako teško pada.
Jedna se cigareta ugasila u pepeljari. Brada je uporan. Fizički osjećaj praznine uvlačio se u svaku poru, kao voda u potopljeno tijelo davljenika.

4

 Kupili smo gajbu piva. Lagano subotnje poslijepodne lebdi kroz pramenove duhanskog dima u sobi. Priča je ozbiljna. Hus ima poslovnu ideju o uzgoju jagoda u svojoj bašti, koje bi prodavao u toku ljeta kad se dijaspora vrati na svoje ljetne odmore. Skroz mu sjebem koncepciju objašnjenjem da jagode dozrijevaju krajem maja i početkom juna i da ih u julu i avgustu neće moći brati.
«Trebao si skontati da nešto nije u redu, jer bi se do sada neko već dosjetio te ideje.» - pametuje Čupo i poteže direktno iz boce. Treće ili četvrte.
«A šta je sa činčilama?» - uporan je Hus. Pivo ga očito inspiriše da razmišlja o biznisu.
«To ti je neka južnoamerička životinja, nešto između naše vjeverice i miša koja se uzgaja zbog krzna.»
«E, to je to! Kažu da bi se većom proizvodnjom, cijela naša privreda izvukla iz krize!»
«Jebem ti privredu koju će iz krize izvući miš!» - dobacuje Čupo, iznerviran Husovom pričom.
«Bio sam jednom na jednoj farmi činčila. Ma, tamo ti je sve automatizovano: voda, hrana, čišćenje, a u svakom kavezu mora stajati i kutija za riječnim pijeskom u kojem se činčile kupaju i odmašćuju krzno, pa bolje izgleda. A, pazi sad ovo: tri kaveza su spojena žičanim tunelom u cjelinu. U svakom kavezu je po jedna ženka, koja na vratu ima plastičnu ogrlicu, i to takvog promjera da ženka ne može proći kroz taj tunel i svaka ostaje u svom kavezu. E, a onda se u kaveze ubaci mužjak, koji nema ogrlice i on se može kretati iz kaveza u kavez i tako se pari sa svakom od ženki»!
«U takvom kavezu bi i meni bilo dobro!»- zamišljeno će Čupo.
Tišina u sobi. Po Čupinoj faci vidim kako u mislima konstruiše harem koji bi nekako funkcionisao na sličnom principu. Otvaranjem nove ture piva, vraćam ga u stvarnost.
Hus je još uvijek u svom svijetu malog biznisa.
«Nije mi jasno, na kraju, ko dere te činčile?»
«Pa sad ti je čovjek objasnio!» - povisuje glas Čupo – «Pa, taj činčil! On dere činčile, konju jedan!»

5

 Kupili smo dvije gajbe piva.
Tako smo se dogovorili sinoć, kad je Brada najavio da dolaze Niho i Elvis, naša dijaspora iz Holandije, iz zemlje Hajnekena i Bavarije. Sinoć smo se prisjećali njihovog prošlogodišnjeg dolaska, kad su se uz prisjećanje na djetinjstvo i predratne školske dane, oduzeli od Premingera. «Domaće je najbolje!»
Društvo je bilo na okupu i već se otvarala druga tura. Čupo je štimao gitaru i testirao naše poznavanje dernečkih pjesama svirajući po par akorda. Niho i Elvis su kasnili, a kad su se pojavili na vratima, Brada ih je domaćinski dočekao: «Pa gdje ste do sada, jeb'li sliku svoju!» Društvo se samo zagledalo kad je Elvis objasnio da su usput navratili do «Lava» i diskoteke «Marlboro». «Koji ćete kurac tamo?» pitanje je visilo u zraku, ali ga niko nije postavio. Nisu bili sami. Niho nam je predstavio svoju djevojku Meri i Florijana, Elvisovog kolegu sa posla.
Nekako smo se ispozdravljali i smjestili se oko stola već prekrivenog pivskim bocama i pepeljarama. Razgovor teče na mješavini našeg, kobajagi engleskog i holandskog.
«Jeste li svi za pivu?» pita Brada gestikulirajući ispruženim palcem i malim prstom uz savijena unutarnja tri prsta. Niho i Elvis nešto prevode, objašnjavaju i prepiru se sa Meri i Florijanom.
«Jebo te, rek'o sam samo tri riječi, a oni prevode k'o da sam ispričao vremensku prognozu za sutra. What 'bout beer?» - pokazuje Florijanu svoju već poprilično ispražnjenu bocu uz neki kretenski osmjeh, kao sa reklame za zobene pahuljice.
Gostujuća ekipa se opet počela objašnjavati, tako daje Brada izgubio početni domaćinski entuzijazam i povukao dug gutljaj, ispraznivši flašu.
«Ona bi sok od borovnice, Florijan će negaziranu vodu, a ja bih đus. Elvise, šta'š ti?»
«Ma i ja bih đus.» promrmljao je Elvis, jedva razumljivo.
U sobi je nastao kratki tajac, kojeg prekide Brada. «Koga vi zajebavate? Koji đus? Borovnica? Halo, ba, š'a vam je?» Objašnjenje koje je uslijedilo ne mogu prenijeti, jer nisam ga ni saslušao kako treba. Vrtilo se nešto o zdravom životu, o fitnesu, o «in» i «out».
Azra je negdje u frižideru pronašla ajs-ti, jedinu bezalkoholnu tekućinu, (ako izuzmemo paradajz sos) i natočila četiri čaše.
Niho je krenuo sa nekom pričom koja je počinjala sa «blago vama» i koju niko nije pratio. Reda radi, u priču bi se uključili Brada i Azra, sa nekim «a-ha» komentarom. Čupo je ostavio gitaru, uzeo daljinski, uključio TV i počeo besciljno mijenjati kanale. Florijan je gestikulacijom tražio da se ostavi neki šou na RTL2. «Šupak, zna i njemački!» čitam sa Čupinih usana.
Kad su otišli, popili smo još po par piva. Nije se puno pričalo. Hus je krenuo prvi. Malo ga je zaljuljalo dok je išao prema izlaznim vratima.
«Momak pređi na đus!» dobaci mu je Čupo.
«Momak, pređi mi na malog!» odvrati Hus i zalupi vratima.

6

Kupili smo pet gajbi piva
Pet puta dvadeset i četiri je stotinu i dvadeset. Stotinu i dvadeset boca od po nula zarez trideset i tri litre piva. Obaranje rekorda je moglo početi.
Dakle, Hemo je tvrdio da su on, Mića, Bijeli i onaj Harunov mlađi brat popili stotinu i devet piva, pijući od jedan poslijepodne do devet navečer. Kako nam je Hemo drag lik, nismo mogli da mu kažemo da pretjeruje i laže, a nismo mogli ni trpjeti da se hvali tim podvigom. Zato smo se dogovorili da nas četvorica: Brada, Čupo, Mohe i ja, u istom vremenskom periodu popijemo bar stotinu i deset piva.
Određena je subota u kojoj će se obaranje rekorda desiti, a prije toga odrađene su i pripreme nekoliko večeri za redom. U toku priprema shvatili smo da Čupo teže prati jači tempo ispijanja, te smo ga sporazumno zamijenili sa Husom.
Počeli smo piti u vrtu ispred Bradine vikendice. Svaki od nas trebao je popiti 27 boca za osam sati. Statistički, 17,7 minuta po boci. Strategija je bila da u početku idemo žešćim tempom, kako bi poslije, u momentima zasićenja, ostavili više vremena za ispijanje zadnjih boca. Logistički tim, koji su sačinjavale Azra i Lejla, pripremao je mezu cijelo vrijeme, što je bilo u skladu sa propozicijama, jer su i u Heminoj priči, mezu donosili konobari iz «Gurmana».
Visočko suho meso, ono slanije, palilo je vatru u stomacima, a mi smo je veselo gasili pivom. Bubrezi i mjehur radili su bez problema i pod pojačanim opterećenjem. Stvari su se odvijale po rasporedu i počeli smo pravili šale na Hemin račun. Mohetu je pozlilo poslije petnaestog piva. Logistika ga je unijela u vikendicu da odspava. Njegov ispad je teško pogodio statiku našeg projekta. Svaki preostali igrač dobio je dodatne četiri boce. Situacija se svakom novom pivom sve više usložnjavala. Negdje oko pola sedam, na dvadeset i petom pivu, gledajući u preostalih pet flaša, izgubio sam ton, a onda i sliku zbivanja oko sebe. Kažu da je Hus kolapsirao nedugo poslije mene, dok je Brada na trideset i nekoj boci uspio izgovoriti:
«Laže Hemo, jeb'o sliku svoju!»

08.10.2019.

DO POSLJEDNJEG MJEHURIĆA CO2

Na žuto obojenom plafonu
treperi odsjaj neonske reklame
ispod hotelskog prozora

Sjenke predmeta u sobi
ritmično poskakuju:
Boliwoodska koreografija
uz klasičnu insomniju
zvuči postmoderno
kao recepti Jamie Olivera

Prevrćem se u smjeru
svih svojih Mekka
ali ovu molitvu za san
niko neće primiti

Na natkasni pored uzglavlja
u plastičnoj boci
u mineralnoj vodi
veselo pucketaju
oslobođeni mjehurići gasa
- moji jedini sagovornici.

07.10.2019.

POSLIJE LJETNJEG PLJUSKA

na asfalt su isplovljavala
prva suha ostrvca

nad cestom su se povijali
pramenovi bjeličaste pare

pored puta poljsko cvijeće
dremljivo klima svojim glavicama

oko cvjetova prolijeću
pčele i vilenjaci u igri skrivača

izmaglice po krošnjama hrastova i trešnji
kao razbacane haljine šumskih nimfi,
a one, tamo negdje, iza,
gole trčkaraju po proplancima
tražeći zbunjene pastire

nad cijelim krajolikom izdižu se
dušeci bijelih oblaka
na kojima duše nevinih
lete u tirkizno nebo

Stezao sam volan i razmišljao:
Šta zna ovaj raj o tome šta je
pakao prepunog mokraćnog mjehura
22.05.2019.

Dihtunzi

sreću se na ulici
pozdravljaju
pitaju za zdravlje
nezaobilazno
par riječi o vremenu
pred rastanak
i gubljenje u gradskoj gužvi
u kojoj niko
niko ne čuje
kako šište
ti dihtunzi u ekspres loncu

05.02.2019.

Od prvog do prvog

Pred kontejnerom

penzioner zastao.

Kraj je mjeseca.

04.02.2019.

Na času istorije/ historije /povijesti

na školskoj ploči
o kenozoiku se uči
dok piše kreda

29.01.2019.

Poruka











Tražio sam nešto
Cijelo ovo vrijeme

Nešto od čega sam
Istovremeno i bježao

Nešto do čega
Znam
Više nikada neću stići

Nešto od čega
Osjećam
Više nikada ne mogu pobjeći

Jer takva je moja ljubav


Stariji postovi

Sektor G
<< 10/2019 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031


Fun with flags




free hit counter

Mrtvi Kanađani


Zovem se Damir H.

Ana

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
105817

Powered by Blogger.ba
Flag Counter