Tranzicijska svakodnevnica u stihu i prozi uz core-ovski zadebljan rock & roll. Antigalerija. Sve što ste htjeli znati o SPRUNGu, a niste imali koga da pitate.
Džitanka.
And much more.
Zidove zatvorske ćelije svako malo obasja svjetlost reflektora sa stražarske kule. A onda slijedi minut-dva mraka. U zatvorskoj ćeliji, Vahida i Danica gotovo da ne dišu od uzbuđenja. Od momenta kad ih je policija uhapsila zamišljale su ovaj trenutak. Sve je spremno za bijeg iz zatvora: pocijepale su krevetske čaršafe u široke trake i povezale ih u dugačko uže. Jedan kraj tog užeta zavezale su za željezni okvir kreveta. Zatvorenice prate kretanje svjetlosti na zidu. Računaju hoće li imati dovoljno vremena da između dva talasa svjetla razbiju mali ćelijski prozor, izbace kroz njega uže od čaršafa i spuste se niz njega sa drugog sprata zatvorske zgrade.
Noćas ili nikad.
Sutra dolazi policijski auto koji će Vahidu odvesti u zatvor u Zagrebu. U ovom banjalučkom ona i Danica su već mjesec dana i nakon silnih ispitivanja nisu odale imena drugova sa kojima su po gradu prikupljale odjeću i hranu za partizane. Ustaše u Zagrebu ljute su na banjalučke tamničare jer su blagi prema Vahidi. Ipak je ona kadijina kćer, a kadiju poštuje cijela Banja Luka. Zato su naredili da se Vahida prebaci u zagrebački zatvor gdje će je oni ispitivati i mučiti, daleko od kadijine zaštite.
I zato, noćas ili nikad.
Drugovi su poslali poruku da će večeras prevesti nju i Danicu na slobodnu teritoriju van grada, tamo gdje je partizanska vojska. Ali Vahida i Danica same moraju pobjeći iz zatvora. Noćas. Svjetlost reflektora obasjala je ponovo njihova lica. Pogledale su se i očima dale jedna drugoj znak.
Sad ili nikad.
Čim je ćeliju preplavio mrak, Vahida je jakim zamahom razbila prozorsko staklo i kroz razbijeni prozor izbacila pripremljeno čaršafsko uže. Bez straha i dvoumljenja uhvatila se za uže i provukla kroz razbijeni prozor. Hladna decembarska noć hladila joj je vrelo lice dok se niz uže spuštala do ulice. Danica je odmah iznad nje, nema vremena za čekanje i sporost jer stražari su već sigurno čuli lom stakla. Kad su se spustile do visine prvog sprata, Vahida pušta uže i skače na zemlju, a za njom i Danica. Pad nije bio bezbolan, ali one nemaju vremena da misle na bol. Sad su na ulici i brzo moraju umaći stražarima. Trče banjalučkim uličicama koje tako dobro poznaju. Trče su kroz dvorišta i bašte, kroz lavež pasa, preko plotova i ograda. Sloboda im daje novu snagu da trče sve dalje i dalje. Znaju gdje ih čeka odjeća u koju će se preobući, znaju gdje ih čeka kurir koji će ih izvesti van grada, dok Banja Luka još spava.
I evo ih na brdu iznad grada.
Njegova rijetka svjetla nesigurno trepere u mraku. U tom gradu se rodila prije trideset i tri godine, završila četvorogodišnju školu i Žensku stručnu školu. U tom gradu je provela svoje mladenačke dane, družeći se sa djevojkama iz kulturnog društva. U tom gradu nikad nije prežalila što joj otac nije dozvolio da nastavi školovanje u učiteljskoj školi, jer je silno željela biti učiteljica. Njena braća su se školovala u drugim gradovima i preko njih je saznala da se u svijetu sprema veliko zlo rata, saznala je ko su fašisti i zašto hoće da porobe cijeli svijet i unište čitave narode. Saznala je i da se hrabri ljudi udružuju da se bore protiv tog zla. I ona je odlučila da im se pridruži u toj borbi.
I evo je na brdu iznad rodnog grada.
Pogledom upija njegova rijetka svijetla kao da sluti da je ovo zadnji put da ih gleda. Obećava sama sebi da će se vratiti i donijeti slobodu svom gradu. Boriće se sa puškom u ruci, boriće se prenoseći priču o borbi za slobodu drugim ženama širom Bosanske Krajine, boriće se organizovanjem Antifašističkog fronta žena, boriće se svojim osmijehom, koji ohrabruju sve oko sebe i u najtežim trenucima borbe.
U toj borbi će dati i svoj život. Na pitomim brežuljcima Grmeča zaustaviće je metak neprijateljskog mitraljeza. Ali ideje za koje se borila ništa neće moći zaustaviti. Slobodu će njenoj Banjoj Luci izboriti njeni drugarice i drugovi, partizani.
I evo je opet na brdu iznad svog grada, na partizanskom groblju.
Narodna heroina leži okružena svojim izginulim saborcima. Ako je kao mlada djevojka željela biti učiteljica, ta njena želja se, na izvjestan način, i ostvarila. Uči nas Vahida svojim životom šta je borba za pravdu, za ravnopravnost, uči nas šta je antifašizam, šta je hrabrost.
Sanjao sam ga na konvenciji Komunističke partije neke države. Mislim da bi Čile bio najprikladniji u ovom kontekstu.
U jednom oku Pacifik, u drugom Atlantik. Na licu ukrštenica od bora (dva vodoravno – ljubav) oko vrata akreditacija ispisana arapskim pismom
Uz dozu prirodne flegme gledao me kao što se gledaju apstraktne slike kad zamišljamo kako bi izgledale obješene naopačke
Prišao mi je kao da prilazi Marie-Therese Walters i u povjerenju mi prošaptao na bosanskom: «Znam da se komunistkinje najbolje jebu ali ti ipak moraš misliti na reference.»
Na te njegove riječi shvatim da mi je cijelo vrijeme otkopčan šlic
ili je Sunčev sistem trebao skliznuti s onu stranu
horizonta očekivanja vlastite crne rupe
ili je Zemlju trebao pogoditi asteroid
veličine sto fudbalskih igrališta
(to im je valjda mjerna jedinica za veličinu)
bilo kako
trebalo je prekinuti ovu priču
u trenutku kad se pojavila naznaka mogućeg
sretnog kraja
u trenutku kad niko ne bi mogao
snimiti selfie sa kataklizmom
u pozadini
u trenutku kad je Ajlan
bio daleko od plaže
sudnji dan u tom trenu
bio bi puno bolji od ove sadašnjosti
koja vrijeme računa
kalendarom svakodnevnih apokalipsi
Koristimo kolačiće da bismo vam dali najbolje iskustvo na našoj web lokaciji. Nastavljanjem korištenja ove web lokacije, slažete se sa našom upotrebom kolačića.Prihvatam
