Greta Garbo

Dok napolju pljusak rešeta palmino lišće

i čini se da Santa Monika

tone u pretpotopnu noć,

u hotelskoj sobi

gdje namještaj miriše na industriju,

Greta sjedi i puši.

Mirna,

kao borova šuma prekrivena snijegom.

Lijepa i hladna,

otvorenih očiju sanja Štokholm.

Kroz časovnu razliku

vidi kako se ulična rasvjeta trepćući gasi

ostavljajući snene ulice Gamla Stana

mliječnobijeloj svjetlosti novog jutra.

Na simsu hotelskog prozora stoji John Gilbert.

Sav mokar, pun alkohola, adrenalina

i ko zna čega.

Tragičan, kao i svaki Romeo,

kuca o prozorsko staklo.

Zove je: «Anna, Anna!»

i u momentu nepažnje

pada sa drugog sprata hotela u skandal,

o kojem će još dugo pisati

holivudska žuta štampa.

Nagađajući zašto je prozor njene sobe

te noći ostao zatvoren

novinari će spomenuti:

dugogodišnju vezu sa Mauritzom Stillerom

sklonost šampanjcu i drugim sredstvima za liječenje nostalgije

ulogu majke u njenom odgoju

ljubav prema sestri Alvi

moguću homoseksualnost

novi ugovor sa Metro-Goldwyn-Mayer

porodično stablo švedske kraljevske porodice

luteranizam

Detalj koji je ostao nespomenut

odnosi se na sam prozor –

proizvod tvrtke «Redford & sons»

u specifikaciji dobavljača

označen kao PW-134, koji nije imao mogućnost otvaranja.

Citati Hannah Arendt

Dok smo citirali Hannah Arendt

one preko puta

što se mole drugim danom

odvezli su crvenim kombijem

(Neko je citirao Hannah Arendt

na mjestima gdje su poslije

iskopane njihove kosti)

Dok su pravovjerni citirali Hannah Arendt

Golijat je Davida

provozao u crvenom kombiju

par krugova po gradu

pa izbacio u kanal njegov leš

i beskorisnu praćku

Čekajući strpljivo na semaforu

da se upali zeleno svjetlo

citirali smo Hannah Arendt u sebi

i nismo primijetili kako crveni kombi

ubrzava da nas pregazi

vozeći kroz crveno

oni sa oštrijim perifernim vidom

počeli su citirati Hannah Arendt

na B1 njemačkom

po bauštelama i staračkim domovima

gdje ne saobraćaju crveni kombiji

natürlich

Malobrojne koji su ostali krijući se u masi

običnih malih ljudi

masa običnih malih ljudi je prokazala

vozačima crvenih kombija vičući:

“Držite ih!

Ovo su oni koji citiraju Hannah Arendt!”

Grafit sa citatom Hannah Arendt

na grobljanskom zidu

zaklonio je parkirani crveni kombi

I noć se spustila nad grad

I ulicama kruži još samo tišina

tražeći slobodno parkirno mjesto.

Noć nad Bakhmutom

Soba koju dijelimo jedna je vremenska zona

Zidovi iščopani gelerima

Na razbijenom prozoru krhotine stakla

Oštri zubi usta koja ne biraju sljedeći zalogaj

u ovoj gluhoj noći

Slika je mutna u pikselima ekrana

kroz optiku nišanskih sprava stvari su puno jasnije

Oko broji dlake što će rasti između obrva

još neko vrijeme

Nokti i kosa naime rastu i u masovnim grobnicama

Na nebu mjesec

blijedo dječje lice sa podočnjacima

ravnodošno jer zna da neće dočekati zoru

Sat na zidu naše sobe već dugo ne radi

ali pokazuje tačno vrijeme:

Ništa nije poslije

ako nije sada.

Muzej religije

Nema boga.

Javilo sinoć na vijestima u osam.

Bez panike.

Vlada je ovu informaciju imala već neko vrijeme,

ali je nije puštala u javnost

dok nije pripremljen program tranzicionih mjera

koje uključuju prekvalifikaciju sveštenstva

privatizaciju crkvene imovine

i program psihosocijalne pomoći bivšim vjernicima.

Iako su tajni dokumenti obavještajnih službi

predviđali masovne proteste

rast cijena paradajza

i ilegalno vjerovanje širokih razmjera,

prvog zvaničnog dana bez boga

sve je proteklo po ustaljenom redu

Sunce je izišlo i zašlo bez evidentiranih kašnjenja

Sutra

u Muzeju religije

čuvar će upozoriti zaljubljeni par posjetilaca

da je razmjenjivanje nježnosti na javnom mjestu

dozvoljeno.

Zapisi o Vahidi M.

Zidove zatvorske ćelije svako malo obasja svjetlost reflektora sa stražarske kule. A onda slijedi minut-dva mraka. U zatvorskoj ćeliji, Vahida i Danica gotovo da ne dišu od uzbuđenja. Od momenta kad ih je policija uhapsila zamišljale su ovaj trenutak. Sve je spremno za bijeg iz zatvora: pocijepale su krevetske čaršafe u široke trake i povezale ih u dugačko uže. Jedan kraj tog užeta zavezale su za željezni okvir kreveta. Zatvorenice prate kretanje svjetlosti na zidu. Računaju hoće li imati dovoljno vremena da između dva talasa svjetla razbiju mali ćelijski prozor, izbace kroz njega uže od čaršafa i spuste se niz njega sa drugog sprata zatvorske zgrade.

Noćas ili nikad.

Sutra dolazi policijski auto koji će Vahidu odvesti u zatvor u Zagrebu. U ovom banjalučkom ona i Danica su već mjesec dana i nakon silnih ispitivanja nisu odale imena drugova sa kojima su po gradu prikupljale odjeću i hranu za partizane. Ustaše u Zagrebu ljute su na banjalučke tamničare jer su blagi prema Vahidi. Ipak je ona kadijina kćer, a kadiju poštuje cijela Banja Luka. Zato su naredili da se Vahida prebaci u zagrebački zatvor gdje će je oni ispitivati i mučiti, daleko od kadijine zaštite.

I zato, noćas ili nikad.

Drugovi su poslali poruku da će večeras prevesti nju i Danicu na slobodnu teritoriju van grada, tamo gdje je partizanska vojska. Ali Vahida i Danica same moraju pobjeći iz zatvora. Noćas. Svjetlost reflektora obasjala je ponovo njihova lica. Pogledale su se i očima dale jedna drugoj znak.

Sad ili nikad.

Čim je ćeliju preplavio mrak, Vahida je jakim zamahom razbila prozorsko staklo i kroz  razbijeni prozor izbacila pripremljeno čaršafsko uže. Bez straha i dvoumljenja uhvatila se za uže i provukla kroz razbijeni prozor. Hladna decembarska noć hladila joj je vrelo lice dok se niz uže spuštala do ulice. Danica je odmah iznad nje, nema vremena za čekanje i sporost jer stražari su već sigurno čuli lom stakla. Kad su se spustile do visine prvog sprata, Vahida pušta uže i skače na zemlju, a za njom i Danica. Pad nije bio bezbolan, ali one nemaju vremena da misle na bol. Sad su na ulici i brzo moraju umaći stražarima. Trče banjalučkim uličicama koje tako dobro poznaju. Trče su kroz dvorišta i bašte, kroz lavež pasa, preko plotova i ograda. Sloboda im daje novu snagu da trče sve dalje i dalje. Znaju gdje ih čeka odjeća u koju će se preobući, znaju gdje ih čeka kurir koji će ih izvesti van grada, dok Banja Luka još spava.

I evo ih na brdu iznad grada.

Njegova rijetka svjetla nesigurno trepere u mraku. U tom gradu se rodila prije trideset i tri godine, završila četvorogodišnju školu i Žensku stručnu školu. U tom gradu je provela svoje mladenačke dane, družeći se sa djevojkama iz kulturnog društva. U tom gradu nikad nije  prežalila što joj otac nije dozvolio da nastavi školovanje u učiteljskoj školi, jer je silno željela biti učiteljica. Njena braća su se školovala u drugim gradovima i preko njih je saznala da se u svijetu sprema veliko zlo rata, saznala je ko su fašisti i zašto hoće da porobe cijeli svijet i unište čitave narode. Saznala je i da se hrabri ljudi udružuju da se bore protiv tog zla. I ona je odlučila da im se pridruži u toj borbi.

I evo je na brdu iznad rodnog grada.

Pogledom upija njegova rijetka svijetla kao da sluti da je ovo zadnji put da ih gleda. Obećava sama sebi da će se vratiti i donijeti slobodu svom gradu. Boriće se sa puškom u ruci, boriće se prenoseći priču o borbi za slobodu drugim ženama širom Bosanske Krajine, boriće se organizovanjem Antifašističkog fronta žena, boriće se svojim osmijehom, koji ohrabruju sve oko sebe i u najtežim trenucima borbe.

U toj borbi će dati i svoj život. Na pitomim brežuljcima Grmeča zaustaviće je metak neprijateljskog mitraljeza. Ali ideje za koje se borila ništa neće moći zaustaviti. Slobodu će njenoj Banjoj Luci izboriti njeni drugarice i drugovi, partizani.

I evo je opet na brdu iznad svog grada, na partizanskom groblju.

Narodna heroina leži okružena svojim izginulim saborcima. Ako je kao mlada djevojka željela biti učiteljica, ta njena želja se, na izvjestan način, i ostvarila. Uči nas Vahida svojim životom šta je borba za pravdu, za ravnopravnost, uči nas šta je antifašizam, šta je hrabrost.

I najbolja je učiteljica.

Bubble

Zalijevam cvijeće na balkonu

Tako održavam na životu iluziju o vlastitoj moći

da izgradim ličnu biosferu

ispod ovog neba bez oblaka

Idem na posao pješice

Sa asfalta isparava moj blijedi ugljični otisak

i gubi se u atmosferi

prezasićenoj izomerima uzaludnog

Kroz kadrove Tarkovskog

predvečerje mi se prelije u mrak

u kojem je tišina pitanje svih pitanja

Aplikacije na pametnom telefonu

su paralelni univerzumi

U svakom od njih

puštam Marsovce da u miru prate vijesti iz Ukrajine

Susret sa Pablom Picassom

Sanjao sam ga na konvenciji
Komunističke partije neke države.
Mislim da bi Čile bio najprikladniji
u ovom kontekstu.

U jednom oku Pacifik,
u drugom Atlantik.
Na licu ukrštenica od bora
(dva vodoravno – ljubav)
oko vrata akreditacija ispisana arapskim pismom

Uz dozu prirodne flegme
gledao me kao što se gledaju
apstraktne slike kad zamišljamo
kako bi izgledale obješene naopačke

Prišao mi je kao da prilazi Marie-Therese Walters
i u povjerenju mi prošaptao na bosanskom:
«Znam da se komunistkinje najbolje jebu
ali ti ipak moraš misliti na reference.»

Na te njegove riječi shvatim
da mi je cijelo vrijeme otkopčan šlic

Propuštena prilika

Svijet je trebao propasti

04.12. 1989.

nakon što su Regan i Gorbačov

potpisali ugovor o nuklearnom razoružanju

nakon što je pao Berlinski zid

nakon što je Jugoslavija

pobijedila na Pjesmi Evrovizije

u tom momentu

kada se činilo da su demokratija i svjetski mir

odmah tu, iza prvog ugla istorije

neko je greškom trebao pritisnuti crveno dugme

ili je Sunčev sistem trebao skliznuti s onu stranu

horizonta očekivanja vlastite crne rupe

ili je Zemlju trebao pogoditi asteroid

veličine sto fudbalskih igrališta

(to im je valjda mjerna jedinica za veličinu)

bilo kako

trebalo je prekinuti ovu priču

u trenutku kad se pojavila naznaka mogućeg

sretnog kraja

u trenutku kad niko ne bi mogao

snimiti selfie sa kataklizmom

u pozadini

u trenutku kad je Ajlan

bio daleko od plaže

sudnji dan u tom trenu

bio bi puno bolji od ove sadašnjosti

koja vrijeme računa

kalendarom svakodnevnih apokalipsi